Sviđa mi se

Dubrovnik i Županija ne znaju što s Ljetnim igrama u Dubrovniku

This article is also available in: English

Igre će postati svrha same sebi, postat će čisto lokalna manifestacija

Izvor: Jutarnji list

Dubrovačke ljetne igre najvažniji su kulturni proizvod Dubrovnika i Dubrovačko-Neretvanske županije, a gradska i županijska uprava kao da ne znaju što bi s njima. Deset ili petnaest milijuna kuna njima je ništa, s obzirom na to da je samo dubrovački proračun davno premašio iznos od pola milijarde kuna, i očito problem nije u novcu. Ili možda jest: previše ga ima i previše je ljudi za njega zainteresirano.

Neku konkretnu ideju nemaju ni u Ministarstvu kulture, no zapravo i nije njihov posao da iz Zagreba Dubrovčanima smišljaju kulturnu politiku. Doduše, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek jest Dubrovkinja…

Bilo kako bilo, ovako dalje nema smisla raditi. Igre će postati svrha same sebi, postat će čisto lokalna manifestacija u jednom masovnim turizmom poharanom gradu, ako se ne poduzmu odlučne mjere.

Evo, kad je kazalište posrijedi, svaki dan za trajanja festivala morale bi igrati barem dvije kazališne predstave. Za gotovo isti novac za koji ih danas igra deset puta manje. Naime, zašto se uz velike ne rade i male predstave, još više ambijentalne? Što glumci ne bi “zaskakali” turiste svojim krležijanskim skečevima, nekom gosparskom vrstom uličnog teatra?

Dvije dramske premijere s velikim glumačkim ansamblima koje se odigraju ukupno ni deset puta nisu racionalno ulaganje. I onda se oko njih stvara logična nervoza: hoće li uspjeti? Moraju uspjeti! Što ako propadnu, a mi potrošili tri milijuna kuna? Mogli smo za te pare kazalište izgraditi…

Mnogi glumci, osobito mladi, koji u tim velebno zamišljenim dramskim produkcijama jalovo statiraju, mogli bi istodobno praviti i predstave gdje nešto i kažu, neki lik prikažu…

Dubrovnik je tradicionalno mjesto za inicijaciju kazalištaraca i trebalo bi tu tradiciju unaprijediti. U duhu grada bile bi studentske ljetne družine. Umjesto dvije, trebalo bi napraviti četiri dramske premijere. I kome bi kruna pala s glave da se predstave napokon titluju na engleski jezik? Zar stvarno nitko tko stiže u Grad ljeti više ne želi gledati Shakespearea na domaćem jeziku? Zar neće stranci, obrazovani, upravo činjenicu da mogu čuti Shakespearea na novom jeziku, dakako uz titlove, doživjeti kao kulturni izazov?

Još kad bi se podigla ili kupila zgrada za smještaj svih tih silnih umjetnika koji pristižu na Igre, barem onih mladih, a ove je godine svih vrsta umjetnika i logističara pristiglo oko dvije tisuće, a ne da im se posvuda plaća noćenje, uštedjelo bi se dovoljno novca za opet nove programe…

Kad je glazbeni program posrijedi, treba ga učiniti najskupljim mogućim proizvodom, bez domaćeg bofla i interesa. Onoliko koliko bi ulaznice za teatar trebale pojeftiniti, toliko bi ulaznice za koncerte trebale poskupjeti. Dakako, osim za Dubrovački simfonijski orkestar: njima je nagrada ako ih i besplatno slušaš.