Sviđa mi se

Balkanska umjetnost u korporativnim kolekcijama: Primjer Deutsche Telekoma

This article is also available in: English

Za Deutsche Telekom sakupljanje umjetnosti je, prije svega, način ispunjenja društvene misije te stoga nosi dublje značenje od puke dekoracije

Piše: Yana Stancheva; Izvor: Contemporary Balkan Art

Korporativno pokroviteljstvo umjetnosti nije nova pojava. Zapravo, gotovo svaka globalna korporacija posjeduje umjetničke zbirke određenog obima (najveću posjeduje Deutsche Bank). Godine 2016., umjetnička platforma pptArt organizirala je prve nagrade za korporativnu umjetnost u Rimu, Corporate Art Awards, u saradnji s LUISS Business School.

Neki kažu da je sve počelo s obitelji Medici u Firenci, još u 15. vijeku, kada je pokroviteljstvo umjetnosti bilo način postizanja višeg društvenog statusa i utišavanja osjećaja „krivice“ zbog bogatstva. U malo novijoj historiji, John D. Rockefeller, koga se često naziva ocem korporativnog sakupljanja umjetnosti, „jednog dana je jednostavno odlučio“ da njegova kompanija treba početi sakupljati umjetnost. Bilo kako bilo, korporativna ulaganja u umjetnost postala su rasprostranjena, budući da rukovodioci širom svijeta u njoj vide priliku da unaprijede svoj imidž pred važnim poslovnim partnerima, javnosti i zaposlenicima. Dokazano je da ona potiče kreativnije i estetski ugodnije radno okruženje, povećava produktivnost zaposlenika i izgrađuje veze. S vremenom je fokus ove prakse pomaknut od onoga što visi na zidovima konferencijskih soba, do oblika društvenog i kulturnog ulaganja u umjetnička djela, koje nije nužno usmjereno na puko ukrašavanje.

Jednu takvu kolekciju posjeduje Deutsche Telekom, vodeća njemačka telekomunikacijska kompanija i izdanak Reichspost-a. Zbirka Telekoma osnovana je 2010. godine, a od samog početka usmjerena je na očuvanje i promicanje suvremene umjetnosti iz istočne i jugoistočne Evrope. Zbirka djela sadrži umjetnine iz svih bivših sovjetskih zemalja u evropi i ima za cilj odražavati raznolikost umjetničkih, društvenih i političkih narativa koji su obilježili prijelazne godine od pada Berlinskog zida.

„Narativi“ je ključna riječ koju mi je rekao g. Rainald Schumacher, glavni kustos zbirke umjetnosti Deutsche Telekom-a. Za njega i kompaniju, sakupljanje izgubljenih historija i otkrivanje priča koje su izostale iz ‘službenih’ zapisa ključni je cilj zbirke. Zbirka sadrži djela svih umjetničkih medija, od tradicionalnih crteža i slika do savremenih video i instalacijskih komada, kao i tekstilne radove i skulpture. Svi spomenuti radovi dolaze od nadolazećih ali i već poznatih umjetnika. Ovako širok spektar pruža jedinstveni uvid u brojne aspekte onoga što prijelaz iz komunizma u kapitalizam zapravo znači kako za društvo tako i za pojedinca.

U slučaju balkanskih umjetnika, napetost između prošlosti i sadašnjosti istražuje se iz različitih uglova. Yane Calovski i Hristina Ivanovska se usredotočuju na propale utopije i njihov odnos s religijom. Danica Dakić istražuje odmak i otuđenje, s posebnim naglaskom na pojmove kao što su „dom“, „nacionalnost“ i „identitet“, te njihovo značenje u kontekstu ratnih i društvenih promjena. Braco Dimitrijević bavi se složenim odnosom između pojedinca i historije. Pri tome, on promišlja o mehanizmima kojima neki ljudi postaju poznati, a drugi ne. Pravdoliub Ivanov tretira zbunjujući odnos između osobe i njene okoline. Petra Feriancova ispituje odnos između emocionalnog odgovora i percepcije, između osobnog i univerzalnog.

Igor Grubić, kroz performanse prilagođene lokaciji, pokušava razbiti granice između institucija i javnosti, vrlo bolnog pitanja diljem regije. Ion Grigorescu koristi performans za ispitivanje pojmova seksualnosti, tijela i politike sa komunističkih i kapitalističkih tačaka gledišta.

Petit Halilaj je odrastao je u izbjegličkom kampu, a njegovi su crteži i instalacije se iscrpno bave dihotomijom „gubitka doma – pripadanja“, „korijena – gubitka korijena“, čime ovi koncepti dobivaju novo značenje u kontekstu rastuće globalne mobilnosti. Ponekad cinična a ponekad naivna djela Šejle Kamerić istražuju konstrukciju i dekonstrukciju identiteta u procesu prilagodbe kapitalizmu. Sanja Iveković koristi sjajne stranice časopisa i kolaže kako bi istraživala paradokse kolektivne memorije društva.

Radenko Milak i Roman Uranjek su fokusirani na potrebu prepoznavanja prošlosti u sadašnjosti, kako bi se izdigli iznad nje. Ciprian Muresan istražuje problem modernosti i kako većinu vremena ljudi oponašaju formu, ne shvatajući njeno značenje ili, drugim riječima, štuju bez razumijevanja. Vlad Nanca se fokusira na neizvjesnost i iritaciju koji proizilaze iz društvenih promjena.

Umjetnik iz Bukurešta Mircea Nicolae istražuje utjecaj historijske tranzicije na gradsku arhitekturu. Geometrijske apstrakcije Genti Korini podsjećaju na elemente arhitektonskih oblika i predstavljaju vizualnu manifestaciju socio-političkih načela. Ioana Nemes prilazi temi društvenih promjena tako što snima svakodnevne aktivnosti, misli i iskustva, stavljajući ih nasuprot fizičkih, emocionalnih, intelektualnih i finansijskih parametara.

Dan Perjovschi opisuje svoj pristup kao novinarski. Njegovi crteži nude oštar politički komentar o aktualnim pitanjima, dok se crteži Nedka Solakova fokusiraju na kontradikcije ljudskog postojanja. Marko Tadić pokušava premostiti prošlost i sadašnjost korištenjem raznih punk, rock i manga motiva, uspješno ugrađenih u umjetničko-historijske reference, bajke i citate iz književnosti.

Vlado Martek je još jedan od umjetnika koji u svojim djelima opsežno koristi reference na književnost. Izvorno pjesnik, on opisuje svoje umjetničke forme kao ‘pred- i post-poeziju’, diskurs o umjetnosti, filozofiji i stihu. Umjetnost Gete Bratescu isključivo je usmjerena na liniju, dok je Luka Kedzo potpuno usredotočen na fukcionisanje fotografije i kamere. Paul Neagu vjeruje da je umjetnost stvorena ‘za oči’ završila svoje, i da je došlo vrijeme da se stvara umjetnost koja se može dotaći i osjetiti. Alexandra Pirici je koreografkinja i umjetnica koja koristi svoje tijelo kako bi transformirala radove koji su izvorno napravljeni u drugim medijima.

Tobias Putrih stvara skulpture od prolaznih materijala, ukazujući tako na prolaznu prirodu spomenika, a samim time i vrijednosti koje oni predstavljaju. Još jedan skulptor, Cristian Raduta, stvara predmete povezane sa svemirskim putovanjima, ali umjesto herojskih priča koje smo navikli povezivati sa svemirskim putovanjima, on se usredotočuje na neuspjehe. Mladen Stilinović istražuje koncept teškog rada kroz socijalističku i kapitalističku perspektivu, preciznije se fokusirajući na ulogu lijenosti u umjetničkom procesu. Futurističke skulpture Aleksandre Domanović bave se komplikovanom vezom između čovjeka i mašine, biotehnološki humanoidi u odnosu na klasične grčke statue. Crteži i instalacije Mi Kafchina bave se složenim pitanjem promjene spola.

Zbirka također sadrži i crteže albanskog umjetnika koji je postao premijer, Edija Rame, koji je crtao po službenim dokumentima vlade, u nastojanju da „ostane normalan“ u ludom svijetu politike.

Govoreći o odabiru umjetnika i djela, g. Schumacher posebno ističe da umjetnost koju su odabrali za prikupljanje „nije za zidove“. To je prije svega način ispunjavanja društvene misije te stoga nosi dublje značenje od puke dekoracije. Da li kompanija vidi umjetnička djela kao ukrasne predmete ili kao izraz dubljih društvenih i kulturnih procesa jednadžba je s mnogim varijablama, kao što su područje rada kompanije, imidž i finansijski položaj. Oba pristupa zaslužuju pohvale, a umjetnici sa Balkana imaju mnogo toga za ponuditi objema stranama. Nadajmo se, dakle, da će i kustosi drugih korporativnih zbirki slijediti primjer Deutsche Telekoma, i dati pažnju savremenoj umjetnosti sa Balkana, jer bi i za pokrovitelje i za umjetnike bilo korisno da ulažu u očuvanje kulture i historije ove regije.

Tagovi

#Umjetnost