1

Braco Dimitrijević: Umjetnik je sam protiv svih. Treba mu netko solidan

This article is also available in: English

Umjetnikom se ne postaje studiranjem niti na silu, takav se rodiš, svakome je Bog dao neki drugi talent

U Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb otvorena je izložba Braco Dimitrijević – Retrospektiva.

Na izložbi su prikazane sve najvažnije faze stvaralaštva jednog od pionira konceptualne umjetnosti u svijetu, koji je od kraja 1960-ih do danas ostvario iznimnu međunarodnu karijeru.

Obuhvaćajući sve najvažnije faze stvaralaštva umjetnika koji je još od kraja šezdesetih prisutan i na međunarodnoj sceni, izložba na dva kata muzeja donosi 160 radova koji svjedoče o stalnoj preokupaciji njegova opusa –  relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti te fenomenu slučajnosti.

Predstavljene su autorove velike instalacije, monumentalne fotografije, video uradci, od najranijih radova, “Slučajnih prolaznika” predstavljenih dosad u mnogim svjetskim metropolama, do najnovijih, kreiranih posebno za izložbu, poput slikarskog ambijenta Lascaux 3000 kojeg je posljednjih tjedana realizirao u MSU, tematizirajući svoj stvaralački put.

Dimitrijević kaže kako mu je ova izložba poslužila i kao svojevrsni osobni deadline za njegove radove, na kojima se može vidjeti “kako se kontinuitet njegovih misli vozi do kraja”, a logika koju slijedi prenosi se na sve medije.

Ono što se proteže kroz cijelo njegovo stvaralaštvo ideja je o tome da u povijesti ne postoji trenutak koji nije bitan i da kulturna periferija može postati centar, ali i, kako ističe, da je umjetnost besklasna.

“Umjetnikom se ne postaje studiranjem niti na silu, takav se rodiš, svakome je Bog dao neki drugi talent”, rekao je Dimitrijević na konferenciji za novinare u MSU.

Prvu izložbu – ulja na platnu – Braco Dimitrijević imao je s deset godina. Netko od posjetitelja njegova oca, slikara Voje Dimitrijevića, zamijetio je ribe na ovalnom tanjuru, bile su baš poput rada Dimitrijevića starijeg. Izložba je bila uspješna, ali je Braco potpuno izgubio interes za umjetnošću. Sve dok nije, deset godina kasnije, osjetio da njegova umjetnost mora biti nešto sasvim, sasvim drugo. I ne, nije ga zasjenila ličnost snažnog, uspješnog oca. “Moj je otac bio jako inteligentan, nikad mi nije rekao – uzmi bijelu, smeđu i malo crvene, nego… nađi boju svog čovjeka!”

Braco Dimitrijević tvrdi da danas nema bezobrazluka u umjetnosti. „Postoje periodi u umjetnosti kad je drskost lijepo primljena. Neki dan sam tu u Muzeju postavljao neki rad s krampom, pa me netko pitao – kupi li iko, majke ti, tu krampu? Pa evo, rekoh, Sorrentino je snimao film Grande Belezza u kući, u kojoj ja spavam kad sam u Rimu. To je kuća mog galerista, Pine Casagrandija, i u toj kući ima jedan moj rad s krampom, iako ta familija nije kramp držala u ruci zadnjih 500 godina. Možda je to preduvjet da se kupi moj rad. Veliki ljudi su spremni umjetničku drskost prihvatiti kao vrstu izričaja. Bez toga nema velikih djela.

I još jedna zanimljivost. Braco je prvi slikar koji je svoje instalacije postavljao i u kaveze sa životinjama. Zanimljivo je njegovo objašnjenje kako su instalacije preživjele u kavezu. „To je jako zanimljivo. Prva takva instalacija je nastala sa slikom moga oca, koju sam, uz dopuštenje očevo i ravnatelja Umjetničke galerije u Sarajevu, donio u kavez, i znao sam dvjesto posto da se njoj ništa neće dogoditi. Ne znam što bi motiviralo lava da zagrize u drvo i platno. A čovjek hoće. Čovjek neprestano grize i drvo i platno, ne znam zašto. Možda zbog čiste radosti destrukcije. Paljevine knjiga i slika za vrijeme nacizma pokazuju upravo suprotno od ovog što se događalo u kavezima.“